Za prikaz videa klikni te na sliku.

 Predstavljene knjige „Ispod istog plavog neba“

 

Jednostavnim  stilom niže  pjesničke  slike ispreplićući prošlost i sadašnjost, slike  u kojima ne sputava  svoja  osjetila i u kojima  vrlo jasno progovara  o nekim davnim i bolnim  uspomenama gdje  navodi : svaka me rana na tijelu peče  za ljepotom moga kraja.
Potrebu za govorom pjesnikinja ostvaruje  kroz izraz kojim moli, preklinje, zaklinje, vrišti i opominje. Upozorava na svako  zametnuto  sjeme  zla, nedostatak ljubavi i nestajanje  dobrote. Svoje  želje i istinski proturatni  stav vrlo jasno i bez  ograničenja  izražava  svojim  stihovima.


gladna djeca  plačne  majke  udovice  beskućnice,
zadesilo to i mene
rat je nemir  tuga  bol
rat je prljav  al' tvoj i moj…


Izostavljajući interpunkcije  pjesnikinja  se  rješava svih okova, oslobađa  svih  prepreka koje bi mogle  ograničiti njezine  misli o slobodi kao imperativu. Progovara o patnjama  već izmučenog naroda. Donosi mješavinu jakih osjećaja  gorčine, nevjerice, straha i neprestanog propitivanja ljudskog postojanja. Što je to u ljudima što ih tjera  na  zlo, pitanje  je na koje  autorica nažalost  još  uvijek  ne pronalazi  odgovor. Bježeći  pred  retoričkim pitanjima  utjehu pronalazi u ljubavi, istinskoj i  nježnoj.


Elvirine pjesme put su izvana prema  unutra. Put kojim  krećemo sasvim slučajno  ne znajući kamo će  nas  odvesti. Tako ni ona  sama ne zna. Jednostavno istiskuje osjećaje  i porađa nove  stihove, nevine, jednostavne, neizbrušene , neiskvarene.
Vodi nas tako od slike do slike, od emocije  do  emocije ni sama ne sluteći njihovu veličinu i težinu. Možda baš zato, u trenutcima odmora  i predaha, trenutcima mirne  svakodnevice  pronalazimo i ključ njihova razumijevanja.
Pjesnikinja i  sama  bježi od  nečega što nije  njezin  izbor, no uvelike  utječe  na proživljavanje i  definiranje  njezinog  pjesničkog izraza. Ljubav doživljava  kao utočište, milost,  svrhu svoga postojanja.Ljubavni zanos i energija  kroz svaku poru prodiru u čitatelja   koji prestaje  biti  promatrač, poistovjećuje  se  s lirskim subjektom i  pronalazi  u ljubavnim zapletima.


sve  više  zaljubljenih šeta gradom
vole se javno, a neki i kradom
zar ih nije lijepo vidjeti
i život kao njihov proživjeti…

Pjesme  se ponekad  lakše  pišu  nego što se mogu proživjeti.  Stihovi  ostaju zauvijek  zabilježeni , s namjerom  da trepere, tinjaju i daleko pronose  vlastiti  sjaj. Iznad koga  će  se  zaustaviti, koga će  obasjati i nije  važno jer ono što je  pjesnikinja htjela  reći  dovoljno je snažno  i jako  da  sja  i treperi  vječno. Samo ona  iskreno  zna što je osjećala  istiskujući  stihove, samo ona  zna tajnu svog opstanka u svijetu  pjesnika.


stihovi moji dolaze  s neba
i to je za mene  Božji dar
stihovi moji su lijek što mi treba
u njima  vidim života čar…


Odjednom  sve nestaje, a mi kročimo polako svijetom poezije. To je svijet u kojem smo istovremeno izopačeni i prekrasni, voljeni i ostavljeni, sretni i razočarani. Svijet koji nas uvijek iznova zadivljuje, koji  je načinjen da  traje  i nikad ne umire, a stihovi  ostaju, kao građa ili dokument, svjedočanstvo  neispričane priče, neostvarene  ljubavi, zabilježeni da vječno  negdje trepere  i  za nekog zauvijek tinjaju.